Bajkovita poetska suglasja

Pjesnikinja Branka Arh objavila je dosad nekoliko knjiga pjesama koje su i po svojim naslovima otajstvena poetska simbolika unutarnjih neizmjernosti (Uan, 2006, Htu i Nei, 2008, Topot. Tko komu dolazi, 2012). Paradoksalnim naslovima pridružuje se i zbirka Z, objavljena lani. Mnogostrukošću poetskih vizura pjesnikinja ostvaruje osebujnu poetiku disanja poezijom koja apsorbira svijet oko sebe pretvarajući ga u jedinstvena intimna suglasja: „Umiruje što se može umiriti pod njegovim vjeđama / u koje sam uselila sadržaj riječi / ispočetka da budu još nage / leđima oslonjene na ostatak tamnoga vremena.“

Ti stihovi ulomak su iz prvoga ciklusa koji promiče tajanstvenost, naslovljena Kazivanja o sjenama. Koje brane oblike vidljivoga i nevidljivoga. Pjesnički fenomen uputio se „daleko preko ruba / ponad baršunastog svemira“ i smjestio se u imaginativnom drugom ciklusu u kojem se kazuje o Tišinama. Kako se utječu dubinama. Iz kojih snijeg izvire. U tim simboličnim sintagmama koncentrirani su neizmjerljivi obzori poetskih promišljanja, neka unutarnja, vizualizirana snaga riječi: „moje pamćenje svijalo prostranstvo kojekakvih misli / u beskrajne planinske lance nagorene suncem“.

Riječi imaju ovdje dubinu koja zrači afektivnim slikama, obasjava prostore s kojima se može komunicirati na drukčiji, obnovljeni način u kojima se diskretno nazire privid ljubavi.

Pjesnikinja tankoćutno zna s riječima. Njezine su metafore začudne kao „popadale s otežalog neba“, a „kuglice snova mrve se u prah“. Ona imaginativno, oslobođena priučenih natruha riječi, širom otvara „teška željezna vrata sa stotinu ključanica / kroz koje mokri vjetar raznosi prošlo uvijeno u sadašnje“.

Bajkoviti poetski izričaji ne opterećuju. Pjesnikinja kao da odabranim riječima ponire u svemirska prostranstva u kojima se ljudska bića traže, a ne nalaze: „od Z ni traga / prije no što je proklizio iz svoje nestvarnosti…a prema meni iznova vrludao prhki trag žudnje / tu i tamo zaljuljao se u očima zaklonio uz stijenku vjeđa / sasvim blizu.“

Kad se „sva vrata u sebe zatvore“, onda se fenomen ljubavi pretvara u opsjene (Kazivanja o opsjenama). Ni vrijeme ni prostori ne pomažu biću da izroni iz svoje samoće, a obične, otrcane slike ne svjedoče više opstojnosti. To je, mogla bih reći, mali svemirski predah.

U šestom ciklusu pjesnikinja poetske igre umata u „turobne kozmičke tjesnace“, u neke istodobne intimnosti svijeta koje se ne ostvaruju pa ostaje tjeskoba: „klupko bodljikave žice u glavi“. Ali poezija je već prokrčila put i nudi sanjarenje „u šutnji“. Nudi užitak u čitanju pjesama: „o dobro došao ti koji sjediš ispod riječi / u sjetnom napjevu tišine izvan svih drugih tišina“.